Hanuma.ba | Moj najljepši kutak
Na posljednjem letu za Berlin primjetih dječaka koji se isticao od ostale djece iako ih je na ovom letu bilo baš puno.
Često se okretao na ulazna vrata i odlazio do njih. Mislila sam da je tipična dječija radoznalost i želja da sazna šta se vani dešava.
Bila sam u zabludi sve dok nismo ušli u avion, a dječak počeo gorko da plače.
Sjedio je iza mojih leđa, pa je bilo nemoguće ne čuti njegov ozbiljni razgovor koji je vodio s babom.
-Hamza, zašto plačeš?
-Bojim se da ne zaboravim moju Bosnu.
-Nećes sine zaboravit, dolazit ćeš često.
-Ali ja hoću da i ti dođeš da ne zaboravimo Bosnu.
-Babo sine radi, ali možeš često da dođeš sa mamom i sekom i ostaneš po sedmicu dana.
-Ali ja ne želim da zaboravim Bosnu i Srebrnicu .
-Vidiš ove snimke livada, ovaca…vidiš, babo je sve snimao da mozeš gledat dok ponovo ne dođeš…Hamza kroz plač nastavlja sa pitanjima:
-Babo zašto si otišao iz Bosne ? Ja ne želim da je zaboravim.
-Ne znam sine. I ja se to svaki dan pitam…
Na ovome se razgovor završava sa babinim uzdahom i mijenjanjem mjesta sa suprugom uz pogled negdje u daljinu i Hamzinin utihnutim plačom isprekidanim jecajima.
Na sjedistu ispred njih i meni su suze zamaglile vid.
Pričajući sa majkom saznah da su iz Srebrenice i da je Hamza, iako šestogodišnjak, toliko odrastao i zreo dječak koji tačno zna historiju i koji je jedan od mnogih koji će uvijek biti na braniku Bosne kad god zatreba ma gdje se nalazio.
Bosna i Srebrenica definitivno neće biti zaboravljene, jer u njima rastu neki novi Halid ibn Velidi.
Ponosna sam na njih i srce mi je smireno uz njih. Nađa Dizdarević (Hanuma.ba)
