Hanuma.ba | Moj najljepši kutak
Večer je, vani je mrak, spremate se za krevet iz kojeg će većina ustati kad izađe dnevna svjetlost. Možda toga nismo toliko svjesni, ali naša uobičajena dnevna rutina uvelike je određena kretanjem zemlje i izmjenjivanjem dana i noći, piše Putni kofer.
No što ako jutro, u smislu u kojem ga mi doživljavamo, nikad ne dođe? Upravo tako zimi žive stanovnici na krajnjem sjeveru Norveške. Grad Longyearbyen najsjevernije je naseljeno mjesto na svijetu.
U njemu je trenutno mrak, koji se spustio u novembru, a sunce će svanuti tek u februaru. Smješten nedaleko od Sjevernog pola, ovaj grad živi na potpuno drukčiji način koji fascinira sve koji ga posjete.
Stanovnici u prosjeku tu žive tek sedam godina pa odlaze dalje
Longyearbyen je najveće naselje i glavni grad norveškog otočja Svalbard, koji se smjestio između Skandinavskog poluotoka i Grenlanda. Nalazi se na Spitsbergenu, najvećem otoku arhipelaga, a u njemu trenutno, ovisno o izvorima, živi između 1.800 i 2400 ljudi. Broj stanovnika stalno se mijenja jer, prema norveškom zavodu za statistiku, stanovnici u prosjeku u njemu provedu tek sedam godina. Najviše je Norvežana i Rusa, ali u gradu žive ljudi iz čak 53 različite zemlje!
Ima i nešto starosjedilaca, čije su porodice više generacija u mjestu, no oni su u manjini. Mjesto je osnovano 1906. godine, a u prošlosti je glavna djelatnost bila rudarenje ugljena. Iako je smješteno u Arktičkom krugu, mjesto naizgled živi sasvim normalno. Imaju aerodrom, trgovine, tri hotela, univerzitet…
U gradu postoje hoteli, trgovine, restorani i staklenik iz kojeg se snabdijevaju povrćem
Na stranicama Turističke zajednice Svalbarda sami stanovnici Longyearbyena otkrivaju brojne neobičnosti koje donosi položaj u jednom od najhladnijih dijelova svijeta.
Ovaj je grad obično prva postaja svima koji žele istraživati arktičku divljinu, koja se praktično nalazi usred grada.
Imaju razvijenu turističku uslugu s nekoliko hotela, restorana i trgovina, a grad ima i tvornicu čokolade i staklenik iz kojeg se opskrbljuje svježim začinskim biljem i povrćem.
Poznati su po gostoljubivosti i visokom nivou usluge za svakog gosta. No kako oni sami žive?
Studenti na Univerzitetu moraju naučiti pucati
Stanovnici Longyearbyena smatraju da žive sasvim normalnu svakodnevicu, navodi se na stranici Visit Svalbard. Međutim, jasno im je da to onima koji ih gledaju izvana može djelovati neobično. Kako je područje puno polarnih medvjeda, primjera radi, potpuno je normalno da ljudi nose oružje kad napuštaju domove. Na univerzitetu, koje broji oko 300 studenata, svi moraju naučiti koristiti vatreno oružje.
Grad ima jednu cestu za automobile, te odvojene puteve za motorne sanjke koje su najpraktičniji način kretanja. Baš kao u staroj seriji “Život na sjeveru”, potpuno je normalno vidjeti soba da šeće ulicama grada. Stanovnici i danas izuvaju cipele kad ulaze u hotele i restorane, što je tradicija proizašla iz vremena kad je većina na obući nosila ostatke ugljena iz rudnika. Rudarska infrastruktura i danas je očuvana i u okolici naselja.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Nema sahrana jer se tijela zbog hladnoće ne raspadaju
Od zanimljivosti vezanih uz Longyearbyen, svakako se ističe ona da je u gradu – zabranjeno umrijeti! Umiranje je “zabranjeno” od 1950. godine, nakon što je otkriveno da se leševi pokopani na lokalnom groblju zbog hladnoće jednostavno ne raspadaju. Štaviše, nedavno su u davno pokopanim tijelima otkriveni živi uzorci virusa koji je izazvao pandemiju španske gripe 1918. Danas se ljudi koji se približavaju smrti u Longyearbyenu avionom prevoze na kopno na svoje posljednje dane. Osim umiranja, zabranjene su i mačke. Svalbard je, naime, prirodno stanište arktičkih ptica, a smatralo se da mačke ugrožavaju njihov opstanak.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Zimi se gradom hoda s čeonim lampama na glavi
Od četiri mjeseca, koliko traje “noć”, oko dva i pol je baš potpuni mrak i ljudi se kreću gradom s čeonim lampama. Ljeti traje sezona “ponoćnog sunca” i mrak ne pada od maja do augusta. Uprkos ovim uslovima, stanovnici normalno izlaze, druže se i ne zatvaraju u kuće čak ni zimi, kad je prosječna temperatura između -5 i -17 stepeni. Nije neuobičajeno da nakon posla, omotani u šal, s rukavicama na rukama, popiju piće s prijateljima na otvorenom, uz pogled na polarnu svjetlost.
Longyearbyen je sve do 1989. bio grad u vlasništvu nacionalne rudarske kompanije, koja je kontrolisala većinu infrastrukture i usluga. Danas imaju Gradsko vijeće i demokratski funkcioniraju kao i općine na kopnu. Gradu i otoku uvelike je pomoglo otvaranje zračne luke Svalbard Longyear 1975., koja je otočje učinila dostupnim tokom cijele godine.
