Hanuma.ba | Moj najljepši kutak
Danas se obilježava još jedna tužna godišnjica najvećeg genocida nakon Drugog svjetskog rata. U Srebrenici je u julu 1995. ubijeno više od 8000 dječaka i muškaraca
Na današnji dan prije 26 godina jedinice vojske bosanskih Srba zauzele su Srebrenicu, zonu pod zaštitom Ujedinjenih naroda, i započele svoj krvavi pohod. Po kratkom postupku ubili su više od 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, a žene i djecu su prognali.
Njemačko Društvo za ugrožene narode prikuplja svjedočanstva preživjelih iz srebreničkog masakra. Jednu od ispovijesti prenosimo u nastavku.
N.N., rođena 1966.godine u jednom selu nedaleko od Bratunca. Rat ju je zatekao u selu u kojem je bila udata. Tu boravi do 1995.godine kada je protjerana u Srebrenicu. U Srebrenici sam stanovala u blizini bolnice.
“Najviše vremena smo provodili krijući se po podrumima od četničkih bombi i granata. U teškoj situaciji s hranom preživljavali smo dane, dok nije počela stizati pomoć konvojima i iz aviona. Popravilo se stanje s hranom, ali je stigla druga nesreća.
Moja starija sestra poginula je u potrazi za avionskim paketima s hranom. Ubila ju je paleta s hranom.
U julu 1995.godine, poslije višednevnog granatiranja četnici su krenuli u napad na Srebrenicu. Narod je bio jako uplašen i spas je tražio u bijegu prema kampu UN-a u Potočarima.
Kod Vezionice sam poslije granatiranja izgubila vezu sa svojom porodicom. Nastao je haos i svi su se razbježali. Jedno je dijete poginulo, a bilo je dosta ranjenih po kojima se gazilo.
Gledali smo kako izvode muškarce. Nisu se više vraćali
U toj gužvi našla sam jednu prijateljicu. Ona je isto ostala sama i bila je jako uplašena. Zakačile smo se na jedan kamion u kojem su bili ranjenici i tako došle do Potočara.
Ranjenike su smjestili u Fabriku akumulatora. I mi smo ušle tamo, misleći da ćemo biti na sigurnom. Kasnije smo uvidjele, da bi bilo bolje da smo ostale s narodom van fabrike, jer bi prije došle do Tuzle i ne bi vidjele grozne stvari.
U tvornici smo provele tri dana i tri noći. Drugi dan došao je Ratko Mladić i jednom djetetu dao čokoladu. Nakon petnaestak minuta to dijete je bježalo od svoje majke govoreći da mu ona nije majka.
Istog dana pokupili su ranjenike i odvezli ih, a mi smo ostale u tvornici s mnogo muškaraca. Noću su izvodili muškarce iz fabrike i oni se nisu više vraćali.
Ljudi su se u panici sami htjeli ubiti
Nisam mogla spavati niti jednu noć. Ujutro oko tri sata jedan čovjek se objesio. Bila je to užasna scena. Narod je uhvatila panika. Jedna je žena počela vrištati i pokušala se zaklati nožem.
Tada je nastupila panika da se nije znalo što se radi. Kada je svanulo rekla sam prijateljici da idem donijeti vode. Izašla sam na vrata na koja su prethodne noći izvodili muškarce. Prošla sam iza jednog kamiona i vidjela 5 – 6 zaklanih ljudi bez glava.
Okrenula sam se i iza kamiona vidjela četiri četnika kako sjede i piju. Pored njih su naišle dvije žene, jedna je bila trudna. Jedan od četnika je ljutito upitao odakle su došle, a one su samo pokazale na bocu s vodom.
Zatim je drugi ustao, uhvatio trudnicu za kosu i nožem joj rasporio stomak iz kojeg je izvadio dvije bebe. Čula sam da je uspjela reći: “Majko, spasi me.”
Više nije progovorila.
Djevojka je plakala i govorila. ‘Ubijte me, silovana sam’
Pobjegla sam u fabriku ne nasuvši vode. Prijateljica mi je rekla da je evakuacija prestala i da smo mi ostali kao zarobljenici. Riješila sam da krenemo odatle. Konopci su bili na vratima. Tu je stajao jedan vojnik koji nam nije dao da izađemo. Ipak, preskočile smo konopce i počele trčati prema autobusu.
U toj trci primjećujem da sam stala na ruku zaklanom čovjeku. Na putu je bio jedan autobus i kamion oko kojih je bilo vrlo malo naroda. Nedaleko od autobusa neko me iza leđa povukao i zovnuo imenom. Sva uplašena, okrenula sam se i vidjela da je to moj komšija Srbin.
Pitao me gdje mi je ostala porodica, a ja sam samo slegla ramenima jer nisam ništa znala o njima. Rekao mi je da idem u autobus, a ne u kamion. Jedan četnik sa strane je govorio da nas vrate u fabriku, ali ovaj moj komšija na to nije obraćao pažnju, nego nas je doveo do autobusa i rekao mi da skinem zeleni džemper jer bi me mogli maltretirati zbog zelene boje. Smjestile smo se u autobus i krenule.
Moja prijateljica je bila jako uplašena, tako da sam je cijelim putem hrabrila i tješila da izdržimo. Iza Kravice, četnici su ušli u autobus, raspitivali su se za neke ljude iz Potočara, tražili zlato, novac i dokumente.
Ko je imao davao je. Dva četnika su zatim uveli jednu djevojku koju nisam poznavala. Bila je sva mokra i iscrpljena. Pala je na pod autobusa. Kada je autobus krenuo, prišla sam joj i ponudila joj da sjedne.
Ona je plakala i rekla: “Ubijte me! Silovana sam!” I ja sam plakala od žalosti za tom djevojkom.
Prišla je neka njena poznanica i ona se do kraja puta brinula o njoj. Stigle smo do Kladnja, a zatim na aerodrom Dubrave kod Tuzle. Poslije dva dana našle smo svoje porodice. (Hanuma.ba)
