Hanuma.ba | Moj najljepši kutak
Oduvijek sam bio zaljubljen i divio se životu ljudi u Bosni općenito, a posebno sam očaran životom ljudi u Podrinju i istočnoj Bosni. Brojna porodica. Žive od svog rada. Ne čekaju na pomoć drugih previše. Tako je to bilo prije, tako je i danas. Nedavno sam shvatio da su ljudi u ljutoj Bosanskoj krajini gotovo istih običaja i navika kao mi u istočnoj Bosni. Krajišnici su za mene oličenje dobrog, duhovitog bosanskog čovjeka. Divim se i njima, volim ih i, kad bih mogao, sve bih od sreće izgrlio i zahvalio im se što su takvi.
Poznajem mnogo ljudi što samo iz ljubavi žive u vrletima podrinjskih brda. Što po cijele dane hodaju za stokom, uživaju u miru i tišini daleko od problema savremenog svijeta. Živjeti s prirodom u ljudskoj je krvi. Koliko se god čovjek nastojao otisnuti od prirode, zelenila, žubora rijeka i cvrkuta ptica, nikada mu to nije uspjelo.
Imam veliku sreću što imam mogućnost obilaziti podrinjska sela, u kojima srećem srdačne ljude, voljne uvijek prihvatiti gosta kao svog najmilijeg.
Tako sam jednom krenuo ka Konjević Polju s prijateljem s kojim uživam u priči dok razgledamo naokolo.
Zastali smo u Konjević Polju, malo prije “Fatine crkve”. Stali smo kod našeg poznanika i vrlo dragog čovjeka koji se na sve moguće načine trudi preživjeti i zaraditi koru hljeba svojoj porodici. Razgovarajući tako s njim, mislio sam u sebi kako je ovaj čovjek poseban i primjer svima nama. Čovjek iz koga ni trun nepovjerenja i nezadovoljstva ne izlazi. Pomislio sam: “Blago li je njemu!”
Dječak i djevojčica
Razgovarali smo o tome čime se bavi i kako sve uspijeva. Nebo iznad nas se mijenjalo. Teški teretni kišni oblaci nadvili su se iznad nas. Počeo je puhati vjetar, a bio je maj. Zelenilo nikada kao u maju nije tako lijepo. Divne, sočne trave “ubile” se za stoku u izobilju. Bezbroj cvjetića koje obilaze pčele. Kako je samo lijepa ova naša zemlja, Bože mili… Nagledati je se ne mogu. Tako sam bio ponosan što sam upoznao tog vrijednog insana iz Podrinja.
Dok su se oblaci iznad nas počeli još više gomilati, mi smo razgovarali o njegovim ovcama. Na pitanje ko mu sada čuva ovce reče da su za ovcama njegovo dvoje starije djece. Dječak i djevojčica, brat i sestra, pokaza gore na brdo i reče: “Eno njih tamo, eno zajmiše ovce. Sad će kiša, pa da ih zatvore tamo u štalu.”
Iz znatiželje da vidimo taj prizor naš poznanik dade nam neki kišobran. Potrčali smo da ne okisnemo previše i da vidimo tu dječicu što u čizmama po rosnoj travi s kišobranima u rukama tjeraju ovce u štalu. Naš poznanik ostade da u plasteniku odradi nešto još posla prije mraka. Kaže: još mu paradajz nije sazrio, a krastavaca se već može nabrati.
Kada smo došli do ovaca, za njima ide dvoje tako ljupke i divne djece. Dječak je malo stariji od djevojčice. Nose u rukama svoje knjige od škole i mekteba. Radili su zadaću, učili ono što su trebali, i za školu i za mekteb. Meni su tada suze radosnice krenule. Zar je moguće da ovih prizora još ima?
Poželio sam pritrčati da ih zagrlim i poljubim od dragosti i zadovoljstva u onome što sam vidio. Djeca su s nama stidljivo vodila razgovor i odgovarala na naša pitanja. Kažu da tako svakog dana pomažu svom babi.
Čestit i pošten čovjek
Znao sam da ovakvu djecu može imati samo čestit i pošten čovjek koji čvrsto vjeruje da se pošten trud i rad uvijek isplate. Uvjerio sam se zaista da se onako odgojena djeca, onako lijepog ponašanja i općeg dojma mogu zateći kod vrijednih i poštenih ljudi.
Ono što ta djeca imaju to im nijedna škola ne može dati. To u njih samo roditelj može usaditi. Prepustio sam se užitku gledajući u njih. Ponosan sam bio, ni tren ih nisam sažalijevao, jer ja sažalijevam djecu za koju roditelji hoće sve da urade, a da dijete ne mrdne prstom. Pogrešno je govoriti: “Ako sam se ja patio, ne mora moje dijete.” Tvoje dijete neće se patiti, ti si uz njega, ali ga nauči da uz vlastiti rad i trud može biti najsretnija osoba na svijetu. Djetetu treba pomoći, ali činiti mu medvjeđe usluge pogrešno je.
Ljudi su u Podrinju prije genocida imali mnogo djece. Imati mnogo djece značilo je imati radnu snagu s kojom će se jedna kuća lakše pripremiti za zimu.
Djeca su od malih nogu učena da pomažu u kućnim i okokućnim poslovima. Sjećam se: moja sestra je i prije polaska u školu sa svojom nenom išla čuvati i vraćati goveda i ovce. Donosila bi majci drva za potpalu. Hranila bi kokoši i našeg cuku, čuvara kuće. Ja sam bio još mali, pa nisam imao konkretnih zaduženja.
Neko će reći: “Kako to da tako mala djeca obavljaju tako važne i velike poslove?” Upravo su takva djeca bila najbolji učenici, završavala fakultete i postajala ugledni članovi svog društva.
Iz mog sela komšija i rođak Šemsudin bio je jedan on najboljih studenata na fakultetu, a kasnije u školi u Osatu jedan od istaknutih nastavnika, a kao dječak natrčao se po miholjevačkim šumama i livadama. Sumnjam da je od tih generacija uspjela gdje ostati kakva trešnja, jabuka ili, pak, džanarika.
Šemsudina, nažalost, danas nema. Šume bez njega i njegovih jarana postale su divlje, a livade zarasle.
Brojni profesori, nastavnici i doktori
Iz udaljenog sela Tokoljaci brojni su profesori, učitelji, nastavnici i doktori. Jedan od najpoznatijih jest veliki islamski teolog i doktor Ahmed Smajlović, za koga kažu da je govorio arapski bolje nego neki Arapi. A i dr. Smajlović je djetinjstvo proveo po brdima Tokoljaka čuvajući ovce i goveda i berući mudrost od starih đeda i nena.
Prizor djece iz Konjević Polja podsjetio me upravo na ovo što sam znao. Uvjeren sam da je pred njima zlatan put, na kojem će prepreke prelaziti mnogo lakše od svojih vršnjaka koji nemaju konkretna zaduženja u svojoj porodici.
Nažalost, nadam se da će imati toliko ljubavi prema domovini da im je ova naša svakodnevna pogubna politika neće moći ogaditi. Uvjeren sam da imaju svu tu ljubav i nadu jer i njihov babo ima istu tu ljubav i poštenje i njemu niko rodnu grudu ocrniti ne može. On je odlučio biti promjena, ne ići, ne stjecati imetak nepošteno i ostati ovdje. Odlučio je ne davati mito, biti precizan na vagi i uvijek prebaciti koji gram više, nikako manje, jer pošten čovjek zna da na onaj svijet nema kamo ako bude na vagi zakidao.
Dječak sa slike upisao se u jednu od bosanskohercegovačkih medresa. Molim Boga dragog da postane čestit i odgovoran poput našeg Ahmeda Smajlovića, reisa Kavazovića i drugih, jer tako se gradi domovina. Predanim radom, strpljenjem, ljubavlju i poštenjem i divnim uzorima koje, hvala Bogu, još imamo. Svaki čestit i pošten čovjek nama je uzor.
Uzor su nam ova djeca i sva druga djeca širom naše domovine koja pomažu svojim roditeljima u poslovima.
Svim našim učenicima trebaju ljubav, lijep primjer i podrška od roditelja. Jedino ćemo tako, ako Bog da, kao zajednica ići naprijed. Mi malo stariji možemo izgraditi uzore za našu djecu, isplati se. U domovini imamo ljubav, tradiciju, kulturu, sjećanja na pretke naše čestite. Zato ostajmo tu i gradimo je i budimo uzor generacijama koje dolaze. Mi smo država, mi smo narod koji je čini. Ako mi budemo čestiti i uzoriti, bit će i naša djeca, koja će sutra voditi ovu državu naprijed. Isplati se. (balkans.aljazeera.net)
