Mislio sam da, ako počnem praktikovati islam, moram se odreći svega što je vezano za ovaj svijet, ali nisam se mogao zamisliti kako po cijele dane provodim u kući ili ne izlazim iz džamije klanjajući neprestano.
Zaposlen sam čovjek koji želi obezbijediti krov nad glavom i zadovoljiti lične potrebe. Iskreno, bojao sam se da, ako se “predam vjeri”, neću se nikad oženiti, nikad zabaviti kao ostala omladina, niti ću podnijeti tolike zabrane i granice. Ne, nije to za mene.
Ali, zapravo sam otkrio, sasvim spontano, pozornije promatrajući vjeri predane ljude, kako nikad ne kasne namaz, ali ni na posao; ne vodaju cure, ali oženjeni su i imaju uzorne brakove bez skandala i ratnih sjekira; ne vuku se pijani po ulicama, ali izlaze na izlete sa lijepim društvom i porodicama mnogo češće i kvalitetnije negoli ja i svi moji prijatelji. Ostao sam zapanjen kada sam se raspitao i dobio objašnjenje da je upravo islam vjera progresa u svim porama života, i kako je došao da ljude usreći na ovom prolaznom, a i budućem vječnom svijetu.
Pa sam donio odluku da balansiram između Allahovih naredbi i izazova svakodnevnice, snabdijevajući se duhovnom energijom i srećom, koja će mi pomoći da prebrodim sve dunjalučke kočnice zbog kojih sam sebi ponekad htio uzeti ovaj mladi život. Praktikovanjem vjere, ja ću ostati stari ja, samo mnogo bogatiji i ispunjeniji, a tome svi stremimo.
Dopala mi se jedna rečenica, iako joj autora ne znam: “Ako te vjera učinila da postaneš arogantan, nepristupačan, drzak, ogorčen i svadljiv, ti vjeru nisi shvatio.” Allahov Poslanik nije bio ništa od navedenog. (N-um.com)