Hanuma.ba | Moj najljepši kutak
Putovanje nije samo skupo ljetovanje u hotelu s pet zvijezdica. Ne mora to biti čak ni apartman u nekom posebnom ljetovalištu. Putovanje je i produženi vikend u iznajmljenom smještaju na planini ili u banji. Možda malo dalje od centra. Možda i van sezone.
Skoro svako može, s vremena na vrijeme, da svojoj porodici to priušti. Ali, nažalost, znam mnogo, baš mnogo ljudi koji ne putuju. I najčešći razlog zapravo uopšte nije nedostatak novca, već nemanje navike. I to generacijama prenošeno uverenje da je potrošiti novac na osjećaje i iskustva, kad ti poslije toga ne ostaje ništa opipljivo – rasipništvo. Nekad je takav stav imao jak osnov, jer su se naše pranane i pradede, veliki broj njih, borili da svojoj djeci obezbjede osnovna sredstva za život i da ih školuju.
Danas, uglavnom, nije tako. Kratka putovanja, tu negdje blizu, mogli bi da priušte mnogi koji to ne čine.
Kad smo bili djeca, mi rođeni osamdesetih, rijetko smo putovali. I opet, nije bilo toliko pitanje novca. Ko nije imao kuću ili makar tetku na moru, možda tek svake druge godine u Vrnjačku banju ili u Crnu Goru. Sjećate li se? Da li su i vama te uspomene tako žive, kao da je juče bilo? A znate li zašto?
Iz istog razloga iz kog bi danas trebalo da putujete sa svojom djecom uvijek radije nego da im kupite još jedan plastični kamion, autić na baterije ili sebi bolji auto.
Zbog toga što su putovanja jedino vrijeme kad djeca znaju da ste samo njihovi. Oni to ne umiju da kažu. Osjećaju da najviše vole kad sjednete u kola i negdje zajedno krenete, da pamte i čuvaju te uspomene, gdje god da su one nastale. Ne pamte luksuzan hotel i plaže sa tirkiznim morem. Pamte trenutke.
Razmislite. Kad ste kod kuće, bez obzira na to da li radite ili ste na odmoru, uvijek je tu nešto što će skrenuti pažnju. Veš u mašini, prašina na televizoru, sudovi u sudoperi, neopeglan veš. I djeca znaju da, čak i kad sjednete s njima, jednim dijelom sebe kao zapeta puška čekate da ustanete da obavite sve što se ima obaviti.
Kad otputujete, tih stvari nema. Ne brine vas prašina na televizoru, ni nezaliveno cvijeće. Kad se odmaknete od obaveza i svakodnevnog života, u mislima pripadate samo porodici. I djeca to osjete cijelim svojim bićem. Zato su ti trenuci tako važni i dragocjeni.
I zato će gotovo svako dijete koje je bilo gdje otputovalo vjerovatno moći da vam ispriča svaki detalj, svaki mali, naizgled nebitan događaj s tog putovanja koji je za njih jedna od najvažnijih uspomena. Maca na putu, klovn na gradskom trgu ili čorbica u lokalnom restoranu. Vi ćete ih zaboraviti dok stignete kući, ali, bez brige, djeca će vas uvijek podsjetiti koliko je nešto vama sasvim obično, u njihovim očima važno i veliko.
Zato, kad pomislite da je bolje da kupite novi televizor ili zamijenite namještaj u dnevnoj sobi, neka sačeka još malo. Djeca će brzo porasti i umjesto u stvari, ulažite u trenutke. (Zelena učionica)
