Hanuma.ba | Moj najljepši kutak
“Dobri ljudi ove čaršije su velikog srca, održali su me u životu, i tada sam uvıdjela blagodati islama…”, kazala je Ismihana nakon izgovorenog šehadeta.
Ramazan je poseban mjesec kod svakog muslimana. To je period velikog ibadeta i posta. Upravo u ovom mjesecu i još u petak, kada veliki broj vjernika ide na džumu namaz, imali smo priliku da zabilježimo jedan nesvakidašnji, ali prije svega poseban događaj, pišu Sandždačke novine.
Hadži Mehova džamija, biser arhikteture i ponos svakog Pazarca kome je islam u srcu, danas odmah poslije džume namaza imala je priliku da u svoja njedra primi još jednog novog člana.
Sead efendija Islamović imao je u petak priliku i zadovoljstvo da ispuni želju Svetlani Borojević koja je žarko zeljela da pređe u islam. Prvo je Sead efendija upoznao Svetlanu o islamu i osnovnim pojmovima, šta islam kao vjera znači.
U prelijepoj džamiji, u tišini u kojoj se do samo prije nekoliko desetina minuta nije moglo naći slobodno mjesto za obavljanje džuma namaza. Sead efendija nam umilnim glasom priča, a mi ga slušamo, i čini mi se da čujemo otkucaje srce naše Svetlane, u njenim očima čudan sjaj, pune su suza, ali ponosno i nekako gordo i puno pažnje prati šta joj efendija zbori. Poslije prelijepog dersa ili predavanja, Svetlana je stavila svoj potpis i od petka s ponosom nosi svoje novo ime koje je sama izabrala, Ismihana.
Poslije ovog svečanog čina u krugu dragih prijatelja Ismihana otvori svoje srce i ispriča nam svoju priču života:
“Rođena sam u Sremskoj Mitrovici, ali život je tako htio pa sam se sa svojom porodicom preselila u Dvor na Uni u Republici Hrvatskoj. Tamo sam ostala do svoje 15. godine, ali nisam mogla više trpjeti maltretiranja od svog oca koji je bio alkoholičar i bukvalno sam morala pobjeći i tražiti neku svoju slobodu na drugom mjestu. Zbog nasilničkog ponašanja mojeg takoreći oca, moj stariji brat se objesio u 15. godini života.
Sudbina je htjela tako pa sam na Facebooku upoznala svog budućeg muža i iz Hrvatske, a moj životni put me vodi u Novi Pazar gdje sam sa budućim mužem započela novi život, koji je rodom iz Leskovaca, a kao moler je radio u Novom Pazaru. Živjela sam sa njim u vanbračnoj zajednici narednih 5 godina. U tom periodu sam mu izrodila dvije predivne kćerkice. I kada sam mislila da je moja sreća konačno tu i da moj život ima smisla, moja sreća je bila kratkog daha. Moj suprug je počeo da me maltretira i svakodnevno sam dobijala batine od njega.
Bio je kockar i trošio bi svakog dana mnogo novca, a ja sam ostajala bukvalno gladna. Da nije bilo komšija da mi pomognu i udijele koru hljeba, ko zna kako bi se moj život okončao. Nisam mogla više trpjeti šikaniranja i razna kako fizička, tako i psihička maltretiranja od strane njega..
U cijeloj situaciji najviše mi je žao moja dva djeteta, koja zbog cjelokupne životne situacije trpe i odvojeni su od mene! Duša mi je ostala sa njima! Za mene život ponovo postaje pakao i bukvalno sam ostala bez svega. Djeca gola i bosa, više gladna nego sita. Ja na ivici gladi, ali, ipak, dobri ljudi ove čaršije nisu me pustili da patim i pružili mi prvu pomoć i bukvalno me održali u životu, i tada sam počela da uviđam kakve blagodati islam kao religija daje i kakvi su to ljudi velikog srca.
Da nije bilo Pazaraca, prije svega muslimana, moj život bi danas skroz drugačije izgledao. Moja sudbina je zaista teška i pored toga što sam ostala sama na ivici gladi, na ovom cjelom svijetu još jedan nož u srce sudbina mi donese.
Moju djecu, moje djevojčice, moje snove i moju budućnost mi je oduzeo Centar za socijalni rad pa je moje djevojčice dao u hraniteljsku porodicu negdje u okolini Raške…”, suznih očiju i sa knedlom u grlu priča Ismihana.
Pogledom negdje u daljinu čini mi se put Raške nastavi svoju besjedu:
“E, tu sam vidjela sta znači islam i ljudi koju su ove vjere, oni su mi dali prvu pomoć, prvu nadu i vjeru kakav čovjek biti. Humanitrna organizacija Vonteri NP je prva pritekla u pomoć i bukvalno me je vratila u život. Živjela sam u pazarskoj porodici pod kiriju koji me prihvataju kao rod rođeni. Okolina me je prihvatila kao da sam im sestra i puni su razumjevanja. Vidjela sam kakve blagodati i privilegije pruža islam kao vjera i ljudi koje su ove vjere. Čvrsto i svojom voljom, bez ičije prisile sam donikela odluku da ovu religiju prihvatim kao svoju i da budem dio ovog naroda velikog srca.
Sad, kad sam spoznala sebe, molila bih sve ljude dobre volje da mi pomognu, da nađem neki posao kako bih ustabilila svoju finansijsku situaciju i stvorila dobre osnove da moja dječica, koja su moja dva oka, budu u mom naručju i da majku svoju dovedem iz Hrvatske, kako bi svi bili na okupu, na zajedničkoj sofri!
Da nam Allah ukabuli svima! Amin!”…
Ovim riječima, naša sestra Ismihana, završi u kratkim crtama njenu tužnu i nesvakidasnju sudbinu.
