Hanuma.ba | Moj najljepši kutak
Na skoro 1.500 metara nadmorske visine u općini Konjic, na planini Bjelašnici, nalazi se autohtono bosansko selo Lukomir. Ovo selo 2009. godine proglašeno je nacionalnim spomenikom u Bosni i Hercegovini. Daleko od gradske gužve i buke, iznad magle i smoga s kojim već danima žive građani Sarajevsko-zeničke kotline, na jednoj od litica kanjona Rakitnice vrijeme je stalo.
Po ulasku u selo na vratima svoje avlije, koju krase priglavke i druga obavezna zimska oprema koju je sama isplela, dočekala nas je Raha Elezović. Onako domaćinski i nismo mogli odbiti poziv na kafu. Raha nam prepričava da nema osobe koja ju je posjetila, a da nije probala bosansku kafu.
“Rođena sam u Umoljanima, prezime Trešnjo, udala sam se u Lukomir 1975. godine za Zejnila Elezovića. Bila sam poslije udaje tri godine u Lukomiru kao mlada, onda sam otišla u Sarajevo, muž mi je radio i ja sam otišla i živjela sam u Sarajevu, djecu sam rodila, dva sina svoja zlatna, imam svoju unučad, život teče tako, tamo-vamo”, kaže Raha.
Lukomir živi od stočarstva i turizma. Zbog pandemije koronavirusa ove godine nije bilo mnogo stranih turista, ali su dolazili stanovnici iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Lukomir je ostao imun i na koronavirus.
“Sada se bavim turizmom, pletem, gosti se naruče, dođu, napravim ručak. Šta hoće ljudi to i napravim. Uglavnom ima svega, šta ko poželi. Imam za spavanje sobe isto, ljudi mi dođu na konak, bude im lijepo i njima i meni, pomalo se bavim ručnim radom, pletem, predem vezem, prodam čarape kada ljudi dođu. Ove godine stranaca manje ima, ove godine je bilo naših dosta ljudi iz čitave BiH. Ljudima se sviđa stvarno, ovdje je stvarno lijepo, naročito ljeti. Lijepo vrijeme, lijep zrak, narod fin, gostoprimljiv, da ne gledaš hoćeš platiti ili nećeš. Ne liječi sve para, može se popiti kafa bez para, može se ručati da ne platiš. Ovdje nema korone, u svijetu ima, hara cijelim svijetom. Ovdje niko nije obolio”, ističe Raha.
Sa prvim većim snijegom većina stanovnika Lukomira će u niže krajeve, a onda će se na proljeće vratiti u luku mira iznad prelijepog kanjona Rakitnice.
“Uskoro idemo u niže krajeve, u Hadžićima živim, još koji dan i ovi će ljudi uskoro sa stokom. Ljudi se bave poljoprivredom, stočarstvom, ima ljudi koji se bave ugostiteljstvom. Bude lijepo, svima i gostima i nama, svakome bude lijepo”, ističe Raha.
Jedan od onih koji se bavi stočarstvom je i Halil Čomor. I on će uskoro niz planinu.
“Rođen sam ovdje i živim ovdje, doduše u zadnjih 10-ak godina samo tokom proljeća, ljeta i rane jeseni, a tokom zime i ranog proljeća dole smo svi. Svi selimo odavde. Prije 2-3 godine su došli neki, nisu svi dobronamjerni. Došli su neki zlonamjernici i sve su opljačkali, nema se tu nešto opljačkati, ali štetu naprave”, kaže Halil.
Život na selu nije jednostavan. Radni dan počinje s prvim zrakama svjetlosti, a završava se kada nebeski svod ukrase zvijezde.
“Život na selu je i dobar i loš. Sada u ovo vrijeme sigurno zadrav. Inače je, selo hvali, a svali se do grada. To je prava istina, to je fizički težak i zahtjevan, ali dobar i zdrav život. Ko se nauči na slobodu, ko se saživi sa prirodom, ne može reći da je loš život na selu. To je lijep život, puno ljepši nego živjeti u nekim betonima, nekim zgradama, puno ljepši sigurno i kvalitetniji”, ističe Halil.
“Radi se, čim zora iza brda i sve dok navečer zvijezde ne pokuju nebo. Kada nebo pokuju zvijezde tada uđeš u kuću, ali vedro lijepo, zvijezde pokovale nebo”, ističe Raha.
Lukomir će uskoro utonuti u zimski san, a čuvat će ga kameni spomenici iz srednjeg vijeka koji se nalaze na brežuljku pored puta kojim možete sići do Rakitnice. Neko će, ako zima opet bude podnošljivija možda i ostati u selu, da sa stećcima bogumila, koji su dokaz višestoljetnog života u visinama Bjelašnice, čuva luku mira za proljeće i nove posjetioce koje će bez daha ostaviti ljepota ovog autohtonog bosanskog sela.
