Tamo se super živi

Prije nekoliko godina bila sam u posjeti sestrama u jednoj europskoj državi. Tamo se super živi (u smislu ekonomske stabilnosti, jer obično nam je to prvi i zadnji parametar super življenja).

Domaćica kod koje sam bila smještena polahko i pomalo oprezno opominje svoju djecu da je vrijeme namaza i da prolazi.

I za sve drugo “hoda na trepavicama” kad im pokušava bilo šta reći.

Ne, ne mislim na blag ton i lijep pristup kakav je vjernicima obaveza čak i prema strancima, a kamoli prema porodici i djeci.

Mislim na drhtanje koje se osjeti iako se zadržava u unutrašnjosti bića jedne majke.

“Pred kijamet, sestro… ‘Kad robinja sebi rodi gospodara’ je pokucalo na naša vrata.

Ne bi ova djeca stavljala majke u takav položaj, ali to ‘oni’ u njima grade; neki dan su jednoj porodici oduzeli dijete jer se buntovni tinejdžer požalio upravi škole da ne stiže učiti jer ga roditelji “tjeraju” da klanja.

Inače, svaki mjesec naša djeca pišu izvještaj o tome kako se roditelji odnose prema njima.

Nije to loše, da se razumijemo. Ima svega, djeca su ranjiva skupina.

Ali, ne misle oni o njihovoj psihofizičkoj sigurnosti… Da bar misle! Ne, oni ih “čuvaju” od roditeljskog odgoja.

Ne od usvajanja od strane dva “oca” ili “mame”. Nego od odgoja kojim bi im se objasnila istina. A nema dvije istine!”

Kasnije, istog dana, družile smo se okupljene kod jedne od njih na “selu”. Predivno nam je bilo.

Primijetilo se, ipak, da su bile malo nemirne. Dobile su ‘anketni listić’ iz škola. Morale su ga popuniti. Pitanje je bilo da li podržavaju nešto u vezi pederluka.

Vjernice su, znaju dobro odgovore i da ih niko ne pita, ali… Nejasno mi je bilo oklijevanje.

Ne smiju. Ako napišu, neće toliko one biti na meti, koliko će se ‘lomiti preko djece’ i koliko će time izazvati da im djeci još više ispiru mozak jer su, jadna, zadojena primitivizmom.

Da ih spase. Tako to. Nejse. Za nekoliko sedmica se premijer te države vjenčao sa svojim dugogodišnjim partnerom.
Bitno da se super živi.

I raniji narodi su pitali poslanike: “Kad će već jednom ta kazna, ako istinu govorite”, ismijavajući se upozorenjima zbog nereda koji čine.

Nisu baš bili lijep prizor kad je stiglo ono što su prizivali, uvereni da su besmrtni ili nedodirljivi.

Uzvišenom Gospodaru se ne žuri.

Ammara Šabić, daijka (Hanuma.ba)