Hanuma.ba | Moj najljepši kutak
Majke kod kojih djeca završe medresu, kasnije imaju običaj da govore i savjetuju: „(…) ma neka makar prođe kroz medresu, ne mora to nastaviti studirati (…)“.
Majke te djece uvidjele su koliko je važno djecu u najkritičnijim godinama odrastanja naviknuti na pravilan, moralan način promišljanja i djelovanja, a to je mnogo lakše ako se djeci planski ponudi takav program svakodnevnog življenja kakav nude naše medrese. Vjerovatno će mnoge majke potvrditi ovu misao?!
Međutim, ne možemo svi završiti medrese, ali postoji velika mogućnost da medresanski duh dožive i druga djeca, a to će uspjeti odrastajući uz džamiju, džamijske aktivnosti, uz savjete i druženje sa svojim efendijama i muallimama.
Dijete koje odraste u džamiji je dokazano uspješno dijete. To je dijete kojemu smo podarili bogate uspomene kojih će se kroz život s radošću prisjećati. Miris džamije, njezina ljepota u njemu će u budućnosti buditi sjećanje na vrijeme dječije nevinosti, džamijskih drugara i simpatija. Kada ga životni putevi odvedu daleko od dječačke džamije, svaki povratak njoj bit će ispunjen sjetom i ljubavlju. Kada osjeti blagi povjetarac na licu hodeći kroz harem (džamijsko dvorište), sjetit će se svoje žurbe u mekteb, vidjet će korake svojih prijatelja s kojima razmjenjuje priče o tome šta su učili u mektebu, čemu su se radovali i nadali. Tada nisu nigdje posebno žurili, osim da stignu ranije u mekteb kako bi nesmetano švrljali po tabli ili penjali se na munaru (…)
Ako djetetu ne omogućimo ove uspomene, osakatit ćemo njegovo djetinjstvo, a što će potvrditi svi koji se i u dubokoj starosti mogu sjetiti momenata iz džamije koji će im i nakon toliko vremena izmamiti drage osmijehe na licima.
Djeca neće baš uvijek sami željeti da budu česti gosti džamije, zato tu nastupamo mi, jer želimo da im obezbijedimo bogat i ispunjen život, a čovjek je bogat ukoliko je imao lijepo, drago, veselo djetinjstvo. Mnoge stvari se zaborave, a najduže u sjećanju ostaju momenti iz škole i iz mekteba/džamije! Motivišimo svoje mališane da se odazivaju na sve programe koje džamije nude, da što više vremena u sedmici budu s džamijskim društvom, da im riječi imama i muallima budu drage i važne kao i riječi i savjeti učitelja i nastavnika iz škole.
Dijete koje odrasta u džamiji je poslušno roditeljima, učiteljima, brižno prema starijima, uspješno u školi, ističe se u vannastavnim aktivnostima. U džamiji, s muallimama i efendijama, stiče svoje prvo samopouzdanje, komunikacijske vještine, a najvažnije od svega, Allah mu kroz život otvara vrata nafake.
Pozitivni uspjeh našeg djeteta direktno ovisi o tome da li je voljelo svoju džamiju i mekteb! Diplome i pehari nemaju važnost ukoliko naša duša ne pojmi njihovu istinsku suštinu, a to je da su oni stepenice ostvarivanja našeg potencijala kojeg nam je podario Uzvišeni Bog. Dijete koje to ne osjeća, njegove diplome će vrlo brzo postati obični papiri s kojima neće moći da se identificira, jer aplauzi utihnu, svjetla se pogase, a svijetla duša i tada osjeća zadovoljstvo sobom i svojim postignućem. Omogućimo duhovno bogatstvo naše djece šaljući ih u džamiju i mekteb! Ulažimo time u njihov uspjeh!
Da li mi svojim postupcima rastjerujemo djecu iz džamija?
Prisjetimo se samo na momenat predaja iz života Poslanika, a.s., koje s ponosom citiramo i ističemo kada god se ukaže prilika i slična tema, a na kojima vrlo lahko padamo.
Ebu Burda, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, držao hutbu sa minbera pa su ušli Hasan i Husejn u crvenoj odjeći. Prolazili su između ljudi, spoticali su se o svoju odjeću i ustajali. Kada ih je vidio, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sišao je sa minbera, uzeo ih u naručje i postavio ispred sebe. Zatim se okrenuo prema ljudima i rekao: “Istinu je rekao Uzvišeni Allah: ‘Zaista su vam vaši imeci i vaša djeca iskušenje…’ Kada sam vidio ova svoja dva unuka kako se spotiču o svoju odjeću, nisam se mogao suzdržati da ne siđem i ponesem ih.” (Tirmizi, Sunen, Ebu Davud, Sunen, Ahmed, Musned. Hadis je sahih.)
Zastanimo na trenutak i pokušajmo vizualizirati šta je to Poslanik, a.s., u ovom slučaju uradio? Sišao sa minbere iako je držao hutbu zbog dvoje djece!
A šta mi radimo?!
Kako se zaista ponašamo u situaciji kada do nas klanja dijete koje se vrti, meškolji, smije, pa čak i progovori? Da li ga snažno povučemo za ruku, gurnemo, a nakon namaza toliko napadnemo da djetetu više nenaumpadne ikada da dođe u džamiju? Da li ih svojim postupcima zaista tjeramo iz džamije?
Djeca koja dolaze u džamiju to zaista žele, o iskrenosti njihovog postupka nema potrebe govoriti, pa ako je već tu, pohvalimo ga, potapšimo po ramenu, motivišimo ga nekom hedijom s vremena na vrijeme. Ukažimo lijepo na grešku koju radi, a motivacija da grešku ispravi neka bude neka skromna hedija (poklon).
Zaista ne možemo sebi priuštiti LUKSUZ da tjeramo djecu zbog njihovih grešaka u vremenu svekolikih kriza i društvenih anomalija. Džamija mora da bude utočište i sklonište djeci od svih nemoralnih i prijetećih situacija sa kojima se suočavaju u školi, na ulici, a nerijetko i u kući. Imami i muallime su psiholozi te djece u svakom smislu riječi, njihovi životni treneri čijih savjeta će se s milinom sjećati i u životu primjenjivati. (Akos.ba)
