Životna priča o volji i velikoj borbi: Mersiha sama kuha kafu, mijesi hljeb, brine o svoje troje djece (FOTO)

Mersiha se rodila bez ruku i nogu, ali sa duhom pravog borca. Uprkos činjenici da se kroz život borila sa okolinom i razmmišljanjima koja su često okrutna prema drugačijima, ona je uspjela završiti školu, zaposliti se, udati, roditi troje prekrasne djece. U Tuzli gdje živi ju je posjetila ju je redakcija portala Hanuma.ba.

Mersiha sama kuha kafu, mijesi hljeb, brine o svoje troje djece, tipka na kompjuteru, fotografiše, piše poruke.

“Jedini što ne mogu jeste popet se na plafon i zakačit storu”, s osmijehom kazuje Mersiha.

Dok suprug Dževad radi na poslu, ona brine o djeci, i ne, Mersiha ne treba nikoga. Ono što ne može, kaže ni ne treba.

Mersiha je rođena 1983. godine u Tuzli. Njena majka Hatija Mehmedović rodila ju je kao prvo dijete, u svojoj 19. godini.

“Prvo što su mi rekli jeste da sam se onesvijestila, da nisam znala za sebe. Kada su mi rekli šta je i kako je, kada su mi je donijeli ponovo i kada sam je ja vidjela, ponovo sam se onesvijestila”, ističe Hatija.

Postoji i zvanična dijagnoza Mersihinog stanja. Međutim, zbog čega je došlo do toga, odgovora još uvijek nema.

“Bilo je mnogo pitanja. Naš narod, naša sredina, je takva. Još kao bebu gledali su je, naginjali se. Govorili često, “bježi, ne diraj je, ne gledaj, što gledaš to…”, ali ja kažem, zašto, zbog čega, to je moje. Ono je meni moj, isto kao tebi, to tvoje, zdravo”, emotivno govori Hatija.

Mersiha i njena porodica preživjeli su dane, rata i izbjeglištvo, a onda se vratili u Bosnu i Hercegovinu kada je i Mersiha krenula 6. razred u osnovnu školu koju je završila u rodnim Memićima, kod Kalesije.

Srednu školu JU Gimnaziju ‘Meša Selimović’ upisuje u Tuzli, ali, tada se susreće sa novim, težim problemima.

“Pošto je u toj školi bila kabinetska nastava, mama je bila primorana voditi me svakoga dana. Škola je imala lift, ali, bilo ga je kako za koga, često ga nisam mogla koristiti. Upravo zbog toga, mama me morala prebacivati iz učionice u učionicu, sa sprata na sprat. Ona je morala cijelu moju smjenu meni pomogati, a dok bi trajali časovi, sjedila bi u autu i čekala me. Nažalost, u toj školi, izdržala sam samo mjesec dana”, kazuje Mersiha za Hanuma.ba.

Nakon svega onog sa čime se susretala u Tuzli, Mersiha se prebacuje u srednju JU Mješovitu srednju školu u Kalesiji.

U novoj školi, Mersiha ističe da je naišla na veliko razumijevanje od strane profesora, i svi su se trudili prilagoditi joj nastavu, što joj je puno olakšalo svakodnevnicu.

Poslije okončanja srednje škole, Mersiha je upisala fakultet, ali, prepreke sa kojim se ponovo susrela, bile su prevelike, to je ujedno bio i prvi put da je odustala od nečega što je zaista željela.

“Upisom na fakultet doživjela sam veliki šok, zbog koje nisam imala snage ni da se kroz medije borim za svoja prava. Naime, jedan profesor je na par metara od mene, mojoj majci rekao, “vodi je odavde da je ne gledam”. Nakon toga dolazi veoma težak period u mom životu, nakon kojeg padam u depresiju i povlačim se”, govori Mersiha.

“Moj duh mi nije dao da se predam”

Nakon svega onog sa čime se susreće, sebi je reka da želi i da može puno više nego što drugi misle. Mersiha se nakon neuspješnog upisa na fakultet posvećuje volontiranju u organizaciji djece sa invaliditetom.

Ubrzo stiže i prva ponuda za posao.

“Te 2010. godine dobila sam poziv iz Tuzle od strane Informativnog centra “Lotos” Tuzla, što sam i prihvatila. Od tog trenutka, sve mi je krenulo na bolje. Preselila sam se u Tuzlu, i počela raditi kao i svaka druga osoba”, govori ova 37-godišnjakinja.

Ljubav i upoznavanje supruga Dževada

Dolazi 2013. godina kada Mersiha upoznaje putem interneta muškarca svog života, svog supruga Dževada.

Bila je, kaže, zima i snijeg. On je navaljivao, a ona se nećkala.

„Imala sam vezu prije nejga, ali nije to bilo to. Nisam mislila da će biti nešto od ovog, kao samo kafica i svako sebi. Kad sam mu rekla da sam u kolicima, rekao je da mu to ne smeta. I kao ‘hajmo na kafu“, prisjeća se Mersiha. A ista ta kafa je prerasla u vezu.

Malo pomalo, postalo je sve ozbiljnije, dok nije postalo posve ozbiljno.

“Mersa i ja, komunicirali smo oko mjesec dana putem društvenih mreža, nakon čega smo se na moju inicijativu prvi put i vidjeli. Bio je mjesec januar, a dan pravi zimski, snijeg je padao toliko da sam prilikom praćenja Merse od posla do kuće i ja posta pravi ‘snješko bjelić'”, s osmijehom se prisjeća Dževad.

On ističe da je od toga dana još više bio siguran da je upravo Mersa žena sa kojom želi provesti ostatak svog života. Nakon sedmicu dana od njihovog susreta upoznao je i Mersihine roditelje.

Dževad je svoju Mersu, kako ju od milja zove, zaprosio, i to u kući njenih roditelja.

“Da je neko prije 10 godina meni rekao da ću to doživjeti, ja bih ga napravila budalom. Prvo sam mislila, Mersiha se šali. Ovdje smo sjedili skupa, a kada ju je zet zaprosio, to je bio šok bio. Sve to bilo je nakon pola noći, a ja sam tada radio pojačala, i odmah počela naručivati čestitke”, prisjeća se Mersihina majka Hatija.

Sudbonosno da izgovorili su prije 7 godina. Obećali su jedno drugome, ne samo ljubav već i podršku, za cijeli život.

Trudnoća i rađanje troje prekrasne djece

Koliko god kroz život bila optimistična, kaže, u trudnoći je dosta razmišljala. Ne toliko zbog vlastitih strahova, već zbog onog što su joj drugi govorili.

“Mnoge komšije, poznanici, govorili su, kako će to njeno dijete izgledat, šta će ti to, kako ćeš presvlačit, pa kako ćeš je hraniti, ali zaista, ja sam to sve radila bez ikakvih problema i prepreka”, govori ova hrabra majka.

Sabiju je Mersiha rodila 2014. godine, Nejru 2016. godine, a Džemala 2019 godine.

“Postoje momenti kada je teško, naravno, jer je mala razlika u godinama, a i djeca su samo djeca. Hvala Allahu koji mi daje sabura da svoju djecu odgajam kako najbolje znam. Ni jedno djete nije isto, svako hoće nešto drugo, svako od njih voli nešto drugo.

Većinu poslova obavlja sama, a svu zaslugu tome pripisuje svojim roditeljima.

“Moji babo i majka dali su mi snagu, želju i volju, oni su mi dali vjetar u leđa, dali su sebe za nas, za svoju djecu. Ja sam pozitivna osoba i u životu gledam sve pozitivno. Nema predaje i nema tog problema koji se ne može riješiti.

Za kraj našeg razgovora Mersiha je  odlučila poslati poruku svim onima koji imaju određene prepreke, strahove, ili bilo kakvu ‘kočnicu’ u životu.

“Moja poruka za sve bi bila ta da je život jedan i da treba puno borbe i truda da se cilj postigne, ali kad se to desi onda znamo da sve u životu ima smisla, i da se sve dešava sa svojim razlogom, a na kraju će stići zaslužena nagrada.” (Hanuma.ba)